Pre tačno 30 godina, 19. avgusta 1996. godine otpočeo je jedan od najdužih i najmasovnijih štrajkova u Srbiji.
Više hiljada Oružara punih sedam nedelja demonstriralo je tražeći da se reši status njihove fabrike i ostalih fabrika domaće namenske industrije, obezbeđivanje ugovora sa Vojskom, isplatu zaostalih zarada, kao i da država Zastavi vrati višegodišnji dug od 68 miliona dolara.
„Tražili smo, pisali pisma – molili. Više nećemo ni da pišemo, ni da molimo, nego samo da zahtevamo… Svi mi ovde znamo ko je kriv za naše beznađe“, poručili su predsednik Sindikata Zoran Nedeljković – Meda i zamenik predsednika Dragutin Stanojlović – Baja okupljenim nezadovoljnim radnicima.
Odbor Sindikata je zajedno sa članstvom 27.avgusta stupio u štrajk glađu, u znak protesta zbog neispunjavanja zahteva.
Hrabri i uporni, Oružari su izvojevali pobedu i njihovi zahtevi su većim delom ispunjeni, a ovaj štrajk je bio samo jedan u nizu štrajkova koje je Sindikat organizovao i u narednim decenijama samo sa jednim ciljem – zaštita radnika i opstanak fabrike.
Hronološki prikaz svih protesta i štrajkova prikazan je u knjizi „Oružari –sindikalna borba“ u kojoj su na detaljan način opisani događaji i herojstvo radnika namenske i njenih sindikalnih lidera.
Jedinstvo Oružara se i tada, kao i sada, pokazuje kao jedini način da se fabrika sačuva od urušavanja, kao i da o radničkim interesima moraju da odlučuju sami radnici čija je sudbina vezana za sudbinu fabrike.
